Children of a Time

četvrtak, 16.04.2009.

Chapter 4 - Christine

† Christine... Christie... Christine...
"Christine!"
"Da?!" javila sam se ko iz topa kada me porozvala profesorica.
"Christine, zaspala si? Već te zovem 5 minuta, a ti me ne čuješ..." trknula me Ronnie kad sam došla k sebi. Pa ja sam zaspala! Prvi puta na satu. I to zta kompom. Nije da sam prva kojoj se to dogodilo u školi, ali to je prava rijetkost. Kako mogu zaspati za laptopom i slatkišem ispred sebe? Ipak sam to JA.
"Mlada damo, ponovi li se spavanje, ideš kod gospođe pedagog!" javljala se profa.
"Neće, gospođo profesor. Ispričavam se i obećajem da ću se truditi i biti bolja..." recitirala sam, iako me bolio kufer zbog toga. I kaj joj se još nisam iskajala. Što? Takva su vremenena, moram joj se malo ulizivat za ocjene. Primjetila sam da mi se Japanac okrenuo i najslađe što je mogao, najsmješio. Ili mi se samo čini? Kakav je to miris? Malo mi se spava... Mutno vidim... †
† "Christie! Christine!"
"Joj dobro, čujem te, ne moraš mi se rečit na uho.", okrenula sam se prema Ronnie, kad sam se probudila. Ajmee, moje oči...
"Ronnie, može jedna usluga?"
"Da, Christine, samo se odmaraj, doktor rekao--"
"Ma baš me to i ne znaima... ali kako sam ja završila ovdje? Što se dogodilo? Oćete li da osljepim?? Navuci mi molim zastore. Danas je preveć svijetla. Zaboravljate da sam ja kao vampir," prekinula sam ju kreštajući. No stvarno, rade svijetla kud god stignu i pojačavaju ih na takvu razinu kao da je sam Bog došao u posjetu. Zar im sunce nije dosta? Meni bi bio i mjesec. Uskoro se čulo kucanje na vratima i u sobu je ušao Yamapi. Bljesnuo me svojim prekrasnim osmjehom, a Ronnie se jednostavno bez riječi pokupila van. Zacrvenila sam se. "Jesi li dobro?" pitao je Yamapi, sjevši do mene. "Kad si pala sa stolca, mislili smo da si udarila glavom. Nisi disala pune dvije minute dok si ležala tamo na podu. Mogla si skončati."
"Oh, moj Bože! Pa nisam znala da je tako ozbiljno." Umrijeti s pogledom na predivnog dečka kao što je Yamapi? Isplati se. Počeo me gledati s krivicom u očima. "Oprosti. Ja sam kriv zbog toga," rekao je.
"Ma, o čemu ti pričaš? Bio je to nesretni slučaj! S obzirom koliko sam nespretna, to mi se može dogoditi i dok prelazim preko ceste!"
"Ne. Za ovo sam ja baš kriv."
"Ma daj..." Njegov pogled se iz pokajničkog pretvorio u ljutiti. Istog trena sam zašutila. Mogla sam se zakleti da su mu oči gorjele. "Ja idem sad. Doktor je rekao da se moraš odmarati." Njegov je pogled ponovo postao nježan. Osjetila sam snažan miris lavande. Pred očima mi se zamutilo i uskoro sam ponovo pala u nesvijest. †
† "Mlada damo, baš imate sreće! Još se samo malo odmorite ovdje i moći ćete otići kući. Ali morat ćete kod kuće samo ležati barem još tjedan dana," govorila mi je medicinska sestra s ovim svojim drvenim osmjehom preko cijele face tako da su joj oči i nos izgledale duplo maje. Čudim se da nisu poslali robota da mi to veli, jer koja je razlika s ovim drvenim smiješkom? Još joj je i kosa svezana u rep stršala na sve strane, onako zlatno plava, a sudeći po tome kako je nosila svoju plavo-bijelo (više bijelu nego plavu) kutu, bila je sva neuredna. I baš sam ja te sreće da su mi dali tu sestru. Ne bih se čudila kad bih odležala malo dulje, možda i u komi.
Pokušala sam ustati samo kako bih otišla na WC. Ona plavuša od medicinske sestre (tko je nju zaposlio?) je svojim dugim krakovima posegla zamnom kako bi me zaustavila.
"Kuda bi ti, mlada damo?" pitala je svojim kreštavim glasom.
"Molim vas, ne zovite me mlada damo," rekla sam već jako iziritirana. "Ne znam za druge, ali meni to ide na živce. I samo bih na WC, ako smijem...", rekla sam i zakolutala očima, a plavuša se nagnula stražnjicom prema ljekovima, nosom prema stropu, onako, uvrijeđeno. Vjerojatno joj nitko nije uspio reći nešto iskreno u facu, a da se drvena nije uvrijedila. Izašla sam iz zastrašujuće bjeline svoje sobe i ušla sam u zastrašujuću bjelinu hodnika. Poslije zastrašujuće bjeline hodnika, stigla je zastrašujuća bjelina WC-a... Ugledavši pauka na stropu, pljesnivi kut i osjetivši smrad koji je dopirao iz WC školjke, pokupila sam se van. Vratila sam se u sobu i pokupila stvari. Pomislila sam na Yamapija. Posjetio me! Obrazi su mi se zacrvenili, lagani mi se zavrtilo i izgubila sam pojam o onome što radim. Yamapijevo lice bilo je pred mojim očima. Vrata su se naglo otvorila i ja sam se trgnula. Bacila sam pogled da vidim je li to Yamapi... Ali nije bio. Bila je Ronnie. "Hej, Christine, si bolje? Yamapi ti je bio u posjeti. Jeste li se posvađali? Izašao je van jako ljut zbog nečega."
"Jesam, bolje sam. Ne, nismo se posvađali. A zašto ti prisluškuješ privatne razgovore?"
"Daj ajde. Zar ne znaš? Mary je odbacila Tonija, koji je tek do nedavno imao titulu najzgodnije dečka u školi. Sada ju ima - pogodi tko?"
"Yamapi," bubnula sam.
"Naravno! Bacila je oči na njega i danas mu se upucavala. Znaš kako ju je otpilio!"
"Kaj joj je rekao?"
"Citirat ću: Ne želim imati nikakva posla s vražjim sljedbenicima i nadam se da će te anđeoski vitezi poslati tamo gdje i pripadaš, a to je u paklu."
"Ajme. To je bilo... Vau! Nisko. Oduševljena sam. Zašto ja uvijek propustim dobre stvari?"
"I zato, znaš... Primijetila sam da je bio jako sretan kada sam izašla van... Kužiš kaj želim reć?"
"Da, da, naravno. Ali čisto sumnjam. Taj se frajer nikad neće zaljubit u mene."
"Bolje ti je da šutiš," rekla je Ronnie. "Frajer je totalka napaljen na tebe!" †
† Kad smo se vraćale, Ronnie je opet skakala oko onih čizama kraj svog butika. čak ih je i probala i bila je oduševljena. Misli da joj predobro stoje. Ja mislim da Ronnie jednostavno nema ukusa. Kad sam došla doma, jednostavno sam se srušila pred kućnim pragom. Da moj brat Danny nije sljedeće sekunde otvorio vrata, mislim da bih ostala ležati vani. Bila sam budna, ali se nisam mogla micati. Ne znam što me spopalo. Danny je počeo vrištati, ali ja ga nisam čula. Ugledala sam anđela na svome krovu... Lice mu nisam dobro vidjela, ali njegove oči bile su crvene boje. Pogledao me oštrim pogledom, raširio krila i nestao. Sljedećeg trena sam pala u nesvijest. †
† Bila sam u svojoj sobi. Budna sam već sat vremena, ali nisam se mogla micati. Subota, prekrasan dan, ptice cvrkuću, a ja u krevetu. U sobu je upala Ronnie, a za njom je nešto mirnijim korakom, ušao Yamapi. Uputio mi je kratak, predivan osmijeh, a onda se naglo uozbiljio. Već dva dana traju ovako. Moj brat nije se nešto sprijateljio s Yamapijem. Naprotiv, stalno se svađao s njim. "Hej, tko ti je dopustio da uđeš u Christininu sobu? Gubi se van!" dreknuo je.
"Pusti ga, Danny, pa zar ne vidiš koliko se žrtvuje! Može biti vani, uživati u prirodi i lijepom danu..." nabrajala sam.
"Zvati Mary demonom..." dodala je Ronnie.
"E, baš to!" rekla sam ja i svi smo se počeli smijati.
"Da, da. Lol," rekao je Danny ljutito. "Sve jedno. Gubi se van!"
"Ajde, Danny, daj ga pusti! Možemo dotle ti i ja na sladoled!" počela ga je šarmirati Ronnie. Nemam pojma što je Dannyju. Jednostavno ga to nije pogodilo. "Nema šanse. Ako Yamapi ostaje tu, i ja sam tu. Nema šanse da ju pustim samu s tim.. tim... Perverznjakom!" Yamapi ga prestrašeno pogleda.
"Danny, daj se smiri..." započeo je.
"TI DA SE NISI USUDIO ZVAT ME PO NADIMKU, DEBILU!!! ZOVI ME PO IMENU!!!" vrisnuo je Danny i izjurio van.
"Koje mu je pravo ime?" pitala je Ronnie.
"Daniel."
"Aha." †

To be continued...

Eto i nemoguće se desilo... Napokon novi post. Sljedeći piše Mimy sa svojom Phillys!!!

| Let's make time go faster! (5) | It's alredy too fast! | ^.^ |

subota, 07.02.2009.

Chapter 3 - Phillys

~ Stajala sam pred starom, drvenom kućom. Malom, ali veoma visokom. Drveni krov, visok tri metara, je bio prekriven mahovinom. Prozora nije ni bilo, a vrata su izgledala kao da će se svaki čas srušiti. Pokucala sam na vrata i čekala da se netko javi. "Uđi, ako si prijatelj!" viknuo je visok, hrapav glas. Ušla sam. Straćara je bila veoma mala, samo su krevet, stol i kamin stali unutra. Mali starčić, duge, bijela brade i kose, sjedio je pogrbljen i ogrnut sivom dekom na klimavom stolcu. Lice mu je bilo puno simpatičnih, smeđih pjega. Tamne oči gledale su kroz mene, potpuno zamišljene. "Mudrače! Kralj vas treba," rekla sam, pruživši mu žuti pergament.
"Ha! Taj lijenčina nikako da se nekome suprotstavi bez moje pomoći! Što sada treba?" rekao je Mudrac samozadovoljno, pobjednički.
"Ne znam. Zabranjeno mi je zaviriti u pergament," odgovorila sam. "Ali znam da je od velike važnosti."
"Ah, Phillys! Ti bi trebala biti prva koja bi trebala saznati što se nalazi unutra!" rekao je Mudrac, primivši pergament i otvorivši ga. Neko vrijeme buljio je u njega, čitajući ga, a onda se počeo gromoglasno smijati. "Hitan slučaj! Opet im je Lazkar pobijegao!" smijao se gromoglasno. No, kako su mu oči prelazile prema dnu pergamenta, istog se trena uozbiljio. "Onaj Lazkar?" pitao je zabrinuto samog sebe, a lice mu se napunilo srdžbom. Naglo je ustao i bacio sivu, ofucanu deku sa svojih leđa. Bio je sada u bijeloj pelerini. Bio je veoma visok, glave gotovo do stropa. Kosa mu je bila duga, a s tamnog lica mu je nestalo pjega i potpuno je problijedilo. Oči su mu se zacrvenile. "Rekao sam im da taj njihov način korištenja zaštitnih čarolija nije dobar! Ali Loodvan, šumski Mudrac je glup dok se nešto ne dogodi!" Ljutito je vrludao gore dolje po kolibi koja se odjednom činila toliko velikom. Zidovi su postajali blijeđi. odjednom, iz poda, odjednom pravljenog od bijelog mramora, iskočili su mramorni stupovi. Šokirana, gotovo sam pala na pod. Na mjestu gdje je sjedio starac, pojavio se zlatni tron. Strop se udaljio na visinu od pedeset metara. Pojavilo se mnoštvo prozora i vrata. Odjednom, našli smo se u Velikoj Dvorani, u dvorcu Kralja Khastóra. Mudrac nas je teleportirao! Nikad još nisam to doživjela! Bilo je gotovo izvanredno! ~
~ Na zlatnom tronu sjedio je Kralj Khastór. Na glavi mu je bila zlatna kruna s četiri dijamanta. Tamnoplavi, koji je značio vodu. Svijetloplavi, koji je značio zrak. Crveni, koji je značio vatri i Zeleni, koji je značio zemlju. Uz pomoć njih, mogao je pozvati gospodare Vode, Zraka, Vatre i Zemlje upomoć, ako je bila to takva nužda. Duga, riđa kosa s mnogo sijedih padala mu je na ramena. Njegova riđa brada, također s mnogo sijedih, vizualno je činila njegovo lice dužim. Imao je mnogo sitnih bora na licu. Bio je odjeven u bijeli oklop. Mač i štit su mu ležali pod nogama. Bio je majstor mačevanja. Sitne, plave oči gledale su mudraca s poštovanjem. S Kraljeve lijeve strane sjedila je Kraljica Brunhinda. Smeđa kosa joj je bila vezana u visoku punđu, a na smeđoj kosi bijela, svjetlucava kruna s velikim, ljubičastim dijamantom. Bila je odjevena u dugu, bijelu haljinu, a na nogama je imala sandale. Lice joj je bilo savršeno glatko, a zelene oči velike i lijepe. Pod nogama su joj bile srebrni i strijele u zlatnom tobolcu. Ona je bila majstor u gađanju, učena od vilenjaka. S Kraljeve lijeve strane sjedio je njihov sin, Kraljević Chrispar. Imao je riđu kosu dugu do ramena i male zelene oči. Nije bio mnogo stariji od mene, bilo mu je tek sedamnaest godina. Bio je odjeven u tamnoplavi oklop. na glavi mu je bila srebrna kruna bez dijamanata, a pod nogama dvije sjajne, velike sjekire, rađene od divova i patuljaka. Kako bi Ishtvan, moj trinaestogodišnji susjed rekao, bio je majstor u sekiranju. Bili smo sami u bijelo osvjetljenoj dvorani. "Loodvane. Čekali smo te," rekao je Kralj.
"Primijetio sam," ljutito je rekao Loodvan. "Jesam li vam lijepo rekao da za Lazkara trebaju jače zaštitne čarolije?" počeo ih je koriti.
"Nije se do tada činio tako jakim. A ja ne volim bezrazložno iscrpljivati svoje čarobnjako, Loodvane," rekao je Kralj.
"Mah, to nisu čarobnjaci, to su debele i lijene bitange bez trunke iskustva, koji samo u knjige bulje!" ljutio se Loodvan.
"Loodvane," počela je Kraljica. "Kao prvo, molila bih da se smiriš. Kao drugo, Nitko osim nas ne smije znati za to."
"Čak ni ova djevojka?"
"Čak ni ona."
"A jel..."
"Da, tako je."
"Ah... Ma nemojte..." Starac se odjednom okrenuo prema meni. Gledao me oštro i upitno. "Kako se zoveš djevojko?" pitao je.
"Phillys," odgovorila sam.
"Prezime?" ponovo me upitao, grubljim glasom. Stala sam kao ukopana. Svoje prezime nisam znala. Nikad nisam morala govoriti svoje prezime, svi su znali da su me odgojili drveni vilenjaci, da svoje prave obitelji nisam ni imala. "Nemam ga," odgovorila sam.
"I mislio sam," reče Mudrac i okrene se prema tronu. "Koliko ja znam, ova djevojka ovdje spasila je čitavo Kraljevstvo od Gôôblensteina, uz pomoć dvoje vilenjaka i jednog poludiva. Ona ima pravo znati što se ovdje događa, više nego i vi sami!" korio ih je, sve grubljim i grubljim glasom. "Mora znati da je pobijegao Crni Anđeo prve klase!" Moje srce na čas je prestalo kucati. Crni Anđeo prve klase? Da, dobro sam znala tko su oni. Najveći neprijatelji drvenih vilenjaka. I polako su mi um počela ispunjavati sjećanja, sjećanja na avanturu koju sam doživjela s pet godina. ~

~ Flashback
Bila je noć. Mladi mjesec. Kako sam ja bila čovjek, nisam mogla ulaziti u drveće, pa sam se stalno penjala po njima, milovala ih i šaptala im da me vilenjaci čuju. Šaptala sam im o praznom nebu, bez zvijezda i mjeseca. Jedino svijetlo pružale su svjetiljke s njihovih grana. Zapuhao je hladan vjetar. Grane su se zaljuljale, ali to je djelovalo tako strašno. Stisnula sam se uz granu, kao da će me ona obraniti, znajući da se neka opasnost bliži. Samo sam morala ostati mirna i drveća u kojima spavaju vilenjaci će me sakriti. Odjednom, niz granje drveća, na granu gdje sam bila ja, pao je dječak stariji od mene valjda četiri godine. Po licu je imao ožiljke. Na lice mu je padala crna kosa, a iz kose virila su dva crvena roga. Oči su mu bile kose i crne. Iz usta su mu je curila krv, a na leđima je imao crna krila. Jedno vrijeme buljili smo jedno u drugo, potpuno iznenađeno. Kako je vrijeme prolazilo, osjećala sam sve veći strah i tjeskobu. Nevolja... bila je pred mojim nosom. Odjednom, prestravljeno sam počela vrištati i pokušala sam pobijeći. "Stani!" viknuo je crni anđeo. Nisam stala. Skočila sam s drveta na tlo i viršteći počela bježati. Dječak je također skočio s drveta, ali nije dotaknuo tlo. Zamahnuvši krilima, krenuo je za mnom. Stisnula sam se uz drvo, čiji su listovi sjali plavom svijetlošću. To drvo bilo je Leonovo, on je bio najmoćniji ratnik među drvenim vilenjacima, a bio je i najprisniji u odnosu sa mnom. Naslonila sam čelo na drvo i šaptala: "Leone, molim te, pomozi mi! Leone, strah me!" Drvo je zašuštalo. Dječak me zgrabio za kosu i odvukao od drveta. "Jesi li luda! Ta drveća su opasna!" rekao je vukavši me podalje od drveća. Počela sam prestravljeno vrištati. "Leone! Leone! Želi me odvesti! Upomoć, Leone!" vrištala sam. Odjednom, kora Leonovog drveta je nabrekla. Dio se odvojio od drveta i uz plavu svijetlost postao vilenjak grimizne kose, plavih očiju, a na glavi mu je bila kruna od zlatnog lišća bršljena. Dječak me privukao k sebi u naručje i prestravljeno koračao unatrag. "Ne! Ne dirajte nas! Maknite se od nas!" govorio je. Leon je zakoračao prema njemu. Korijenje drveća omotalo se oko njegovih nogu. "Pusti je," rekao je Leon i dječak je poslušao. Odjednom, trnovite grane napale su dječaka, ali on se oteo korijenju. Poletio je u zrak i nestao. Grane i korijenje su se povukli i sve je bilo kao i prije. Prestravljena, potrčala sam prema Leonu i zagrlila ga. Stavio je ruku na moju glavu i bezvučno me tješio. "U redu je, Phillys. Neće se više vratiti," napokon je progovorio.
"Bilo je tako strašno," jecala sam. Nakon nekog vremena, kad sam se smirila, Leon i ja smo sijeli na kamen. Vilenjak mi je počeo pričati o njima.
"Što su oni?" pitala sam.
End of Flashback ~

~ Trgnula sam se iz sjećanja i ponovo našla u dvorani. Mudrac je i dalje vikao. "Ima pravo znati koliko je Lazkar opasan! Ima pravo znati što je on, tko je on, kakvu moć ima i..."
"Phillys već zna da su Crni anđeli izrodi iz pakla! Ona već zna da izlaze na mlad mjesec i napadaju sela u potrazi za lijepim ženama koje će napastovati da bi se razmnožili! Zna da se mogu prerušiti u ljude! Zna koliko su opasni, jer je i sama bila napadnuta! I baš ju je Lazkar napao!" razbjesnio se kralj.
"Ali jeste li joj rekli zašto? Zna li ona da to nije samo da bi se razmnožio? Zna li uopće što..."
"DOSTA! NI RIJEČI VIŠE!" vrisnula je Kraljica. Loodvan je ušutio kao zaliven. "Phillys, odlazi! Mi moramo razgovarati nasamo s Mudracem!" Poslušala sam i poklonivši se, izašla van. Znala sam da se s Kraljicom, kad je bijesna, ne treba zafrkavati. Što je Loodvan htio reći, nije me zanimalo, jer ga ionako nisam shvatila što govori. Znala sam, poslat će me u potragu za njim, jer ja sam bila najvještiji tragač među ljudima koji su bili Kralju od velike pomoći. Ali zanima me, znaju li možda oni kamo je pobijegao? Ali, ne treba razbijati glavu time. Pa tu sam, kod kuće i napokon ću se naspavati! Krenula sam prema kući, a u mislima su mi je bio moj krevet i u njemu ja, slatko usnula. ~

To be continued...

Meni je ovaj post nekak bezveze ispao... Sljedeći će vam post pisat Kimmy, a već znate da je ona Christine. I još nešto. Snow Maiden se ponovo otvorila. Klik! Pozdrav!

| Let's make time go faster! (5) | It's alredy too fast! | ^.^ |

subota, 31.01.2009.

Chapter 2 - Christine

† Kvragu! Opet budilica.Moram ju slušat svako jutro dok traje škola. Ali to je samo 4 dana u tjednu. K tome čujem i zujanje u 5 ujutro.
"CRH3, što je sad?", rekla sam polaku ustajući iz svog ogromnog kreveta u koji bi moglo stati još barem 3 osobe. Trljala sam oći te rukom automatski mahnula budilici da se zgasi.
"Vaš brat je opet slomio vazu, gospođice.", obrati mi se CRH3. On je robot, ustvari. Ali kad mi je smrtno dosadno (što više nije tako često), dobro dođe za razgovaranje. Glavni je robot u kući (zapravo, ta cijela kuća je robot, što me strašno živcira. Nemam svoje privatnosti!) i on upravlja ostalima.
"Koliko ti puta moram reći da me ne zoveš tako? I dodaj mi češalj. Što je danas novo?", zijevajući sam hodala prema ogledalu koji se nalazio suprotno od kreveta. Jedva sam vukla svoje duge, pospane korake po čupavom rozom tepihu. Mrzim rozo. Podsječa na bahatu Mary. Zašto mora biti bijele i lagano ružičaste boje? Željela sam da sve u mojoj sobi bude donekle crno, možda čak i par šarenih stvarčica. Pogledam u ogledalo čiji su obrubi bili zlatni (pogodite koje obte boje. Bijele naravno.) Zaprepastim se. Izgledam kao zombi! Moja duga, tamno smeđa, lagano valovita kosa s crvenim pramenovima stršila je na sa sve strane, a lice mi je izgledalo kao da sam se valjala u trnju.
"Brzo pod vodu!"
"Smirite se, gospođice, nije toliko strašno. Začas ćete biti kao novi, kao i obično. Novosti: 3 nova e-maila i 2 poziva od Ronnie u 4:53 h..."
'Ta nije baš pri sebi,' pomislila sam.
"...i stigla je razglednica iz Francuske od Mey. Ronnie upravo trči niz ulicu", blebetao je CHR3 otvarajući moj crni ormar s odjećom, kojeg sam obožavala baš zato što je bio crni.
"Kakve li novosti," zagunđala sam ja. Nisam baš neki ljubitelj robota, ali mama inzistira.
Baš sam zakopčala svoju crno crvenu usku majicu kad je Ronnie utrčala unutra. Ta dugonoga plavuša ni ovog puta nije uspjela ući a da se ne spotakne na Loryevu lopticu (Lory je moj pas).
"Ufff... E, nećeš pogoditi što je sad bilo! Upravo sam srela Kelly! A onda je onaj...", počela je Ronnie opet blebetati. Nosila je uske crne hlače, te kratku plavu majicu s nekim natpisom. Uši su joj gotovo letjele kad je trčala prema meni, koliko je klempava. Ali nama to ne smeta, samo se nekad Liliah i ja šalimo na račun njenih ušiju kad dosađuje.
"Dobro jutro, Ronnie. Dobro sam, hvala na pitanju. Kako si spavala? Ja super. Ne, nisam jela, dobro da pitaš.", prekinula sam su sam ju, lagano dureći se.
"Aaaaa... Dobro jutro... Ovog puta sam mislila i na tebe. Donijela sam ti nešto...", izvadila je malo veću vrećicu.
"Pa tko bi rekao... Ammmm hvala ti. Opet ta čokoladna splačina? Ali bolje išta nego ništa.", rekla sam gurajući u usta neko čuno pecivo s čokoladom i vanilijom...
"Bok curke, kako ste?", zagrlio nas je moj buraz stariji otprilike godinu dana od mene. On je imao smeđu kosu, plave pramenove (danas gotovo svi imaju pramenove. Neki imaju i po sto boja na kosi), jako visok, darker. Bio je smrtno zaljubljen u Ronnie. Ali frajer ni da se zacrveni pred njom. Kako čudno, dečki se nikada ne crvene pred curama koje im se sviđaju. Vjerojatno zbog toliko različitih gena. †
† "Požuri Christine, zakasnit ćemo u školu!"
"Smiri se Ronnie, tek je pola 9, a škola počinje u 9, a mi imamo 20 minuta do škole. Čak stigneš pogledat onaj svoj butik...", okretala sam očima. To je bio neki butik s cipelama na onom uglu kad se skreće u kojeg je Ronnie uvijek morala prije škole zuriti. Ne znam što joj je danas.
"E da, znaš da je Mary danas...."
"A ti znaš da me ta bahata plavuša koja ide štiklama u školu i nosi samo rozo uopće ne znaima. Osim toga znaš da je ona za "grupe" u školi, ja ja skroz protiv toga. Zašto se svi ne bi međusobno družili?"
"Pa ovaj... Ma u pravu si. Ali znam da te ovo znaima. Vidjela sam ju ujutro kad sam trčala k tebi. Gledala je moj butik... Bila je s svojim curama, Lonelle i Berry. A baš su naši dečki iz razreda prolazili. A među njima i Tony (Mery se zanima za njega). I tada je naletio golub i pogodi... I još ju je neki biciklist polio vodom po njenom novom krznu. Da znaš, svi su se valjali."
"A mislila sam da se to nikad neće dogoditi. Da bar sam to vidjela. Baš lijepo što je jučer padala kiša.", taman smo stali kod Ronnieinog butika. Sve je bilo u zmazanim lokvama po cesti i pločniku.
"Joj, Christine! Došle su nove čizme!", skakutala je pred izlogom. Toliko luda nisam ni ja za čokoladom.
"Žao mi je što ti moram srušiti raspoloženje,ali mama ti i onako ne da da nosiš čizme i štikle u školu. Ali samo se ti veseli, nemam ništa protiv toga."
"Pa lako je tebi, ti dobiš što god hoćeš.", beljila mi se Ronnie.
"Pa ja ne želim štikle, to je razlika. Ja volim starke. Long live all star shoes! Jest da su "stare" ali su još uvijek u modi, tko bi rekao. Hajde Ronnie, sada ćemo stvarno zakasniti.", okretela sam očima. Doslovno sam ju morala vući i odljepljivati od tog stakla. †
† Već su svi pred školom. Svi su bili u nekoj drugo boji, pa je školski vrti bio šaren -- zelena, crvena, žuta, plava, crna... Sve moguće boje. Kakva je to maoda danas. Jedino netko niej bio u nekoj "punoj" boji -- rozo-žuto-smeđe. Još su se svi držali za trbuhe kad su gledali u Mary. Da se toliko ONA osramoti. Bog je danas dobre volje.
"Hey, Ronnie, znaš li onog tamo -- crnokosog?", neprimjetno sam prstom pokazivala u nekog dečka crne kose i očiju koji je bio izdvojen od ostalih. Pomalo je zgodan. Bio je sav u crnom i smeđem, neko odjelo kao što i većina nosi. Imao je i marte. Bio je lagano blijed. Čudim se kako Mary još nije doskakutala do njega. Ah da, ona se malo... Ahem... Zasrala. Zna netko ljepši izraz za to?
"Pa ovaj... Ne. Mislim da je novi. Ajmo ga pitat kak se zove", ah istina, što se tiče dečkiju, Ronnie je ekspert za to.†
† Počeo je i 1. sat. Imali smo hrvatski. Izvadila samo svoj laptop iz torbe, baš me znaima što je danas po programu.
Znaima vas kaj je bilo s onim crnokosim? Sad će profesorica sce reći. Ide u naš razred. To je meni super. Konačno netko zgodan.
"Dobro učenici vidim da ste svi izvadili svoje laptope. Sada bih vam predstavila nekog. Imamo novog učenika u razredu. Ovo vam je Yamapi Takushido. Želim da budete dobri prema njemu, neka se osječa jako dobro došao u novoj školi. Došao je čak iz drugog grada...", profesorice, on je više nego dobrodošao. Profesorica ga je smjestila u 2. klupu u sredini. Baš ispred mene i Ronnie. Super!
"Ja mislim da je Yamapi baš simpa.", javila se Ronnie igrajući neku munjenu igru na internetu. Čak i to imamo po novom. Dobili smo ravnateljicu koja to dozvoljava (internet).
"Ali ja još uvijek tvrdim da ima čudno ime", javila sam se.
"Ma tebi je sve čudno. Mislim da ti je to neko kinesko ime..."
"Ronnie, pa čak i ja znam da je japasko. Kinezi ti daju ime tako da bace tavu niz stepenice", zezala sam ju.
"A kvragu, opet me sredio... Ah, hvala kaj si mi rekla", više je pratila tu svoju igricu neg ono što ja govorim. Ja sam pak pregledavala the sims 8 online, te svoj blogek.
Gledala sam Yamapievo simpatično lice kad mi se je okrenuo i nasmiješio krasnim osmjehom. Znala sam, ako uskoro ne skrenem pogled s njegovog lica, bit ću zaljubljena preko ušiju. No, hoće li on u mene? Ne znam baš. †

To be continued...

Eto. I hope you like it. Sljedeći post je s Phillys (back to the past).

| Let's make time go faster! (3) | It's alredy too fast! | ^.^ |

petak, 23.01.2009.

Chapter 1 - Phillys

~ Sjedila sam na krovu male kućice na drvetu, obasjana tankim zrakama mjesečine koje su probijale kroz granje visoke vrbe. Kućica je bila stara, trula, a krov je bio pun mokre mahovine, stoga sam sjedila na svojoj dugoj modroj kosi. Odjevena u duge, kožnate, zelene hlače i istu takvu kratku majicu, čekala sam da se ostatak okupi. Na leđima mi je visio tobolac sa strijelama. U ruci sam držala željezni samostrel. Na desnom boku visio mi je mač u koricama, a na lijevom mali bodež. U čizmi imala sam mali, lovački nož. Svo što sam nosila, osim strelica i samostrela bilo je vilenjačke izrade. ~
~ Mjesec se polako približavao najvišoj točki na tamnom nebu punom zvijezda. Signale i Harris trebali bi uskoro doći. Čula sam šuštanje grančica na susjednom drveću. Čudno. Vjetar nije zapuhao. A Signale i Harris to nisu mogli biti. Vilenjaci imaju lake noge, mogu se nečujno i brzo kretati, što znači da je ovo bio uljez. Misija koja mi je dana, iako već pri kraju, dopuštala mi je da pucam ako se osjećam ugroženo i da pucam na one koji nas prate. Misija je trebala biti odrađena u tajnosti. Brzo sam ustala, stavila strelicu u samostrel i uperila prema mjestu gdje sam čula šušanj. "Tko je tamo?" pitala sam. Nitko se nije javio. "Tko je tamo?" ponovila sam pitanje. Čuo se samo šušanj. "Izađi ili ću pucati!" rekla sam, spremna na bilo što. Ponovo šušanj. Nije se javio. Pucat ću. Baš kad sam htijela pritisnuti okidač, za ruku me uhvatila Signale. "Ne pucaj. Kleovan je zapeo među granjem, Harris ga upravo izvlači," rekla je Signale glasom krhkim poput mjesečine.
"A kako ga to, molim lijepo, izvlači van?"
"Pjesmom. Nesposobne ljudske uši ne mogu je čuti," rekla je nježnim, a u isto vrijeme podrugljivim glasom. Mrzila sam taj nježni glas, koji je zapravo uvijek omalovažavao ljude.
"Naravno. Kada nam uši nisu magareće," rekla sam zajedljivo. Nakon nekog vremena, drvo je popustilo, pa su Kleovan i Harris stigli na drvenu kućicu. Harris je, kao i njegova sestra blizanka Signale, imao dugu, riđu kosu, kose plave oči i blijedo, savršeno, zategnuto lice. Bio je visok, odjeven u tamnoplavi vilenjački oklop, s vilenjačkim mačem u srebrnim koricama. U ruci je nosio kacigu. Signale je bila odjevena kao što su i obično bivali odjeveni ženski ratnici - metalni, tamnoljubičasti zaštitni oklop na trupu, iste takve hlače sa suknjom preko i u metalnim tamnoljubičastim čizmama na petu do koljena. Na glavi nije imala kacigu, već srebrnu krunu s čarobnim, tamnoljubičastim dijamantom koji joj je štitio glavu. Kleovan je bio poludiv, plave kože i velikih mišića. Bio je odjeven samo u kožnate hlače i željezne čizme, s dvjema metalnim, srebrnim sjekirama na leđima. Kosa i oči bile su mu tamnoplave boje, a preko lijevog oka, nosa i usana imao je ožiljke. Na ramenu je nosio jednog mišićavog, zelenog orka duge, crne kose vezane u pletenice, dvaput većeg od samog Kleovana. Taj ork bio je jedan od mnogo pobunjenika koji su terorizirali vilinski grad Nazeroth, odakle su Kleovan, Signale i Harris došli. Potpuno sam te orke podržavala. ~
~ Skočili smo s drveta na puteljak. Signale i Harris lagano su se dočekali na noge. Ja sam zastala u čučnju, a Kleovan je napravio udubine u zemlji. "Lakše malo, Kleovane, zar želiš da nam orci odgrizu glave?" pitao je Harris.
"Oprosti," šapnuo je Kleovan. Nastavili smo hodati puteljkom, nastojeći ne napraviti preveliku buku. Nazeroth nije bio jako daleko, možda kojih pola sata hodanja. Došli smo do raskrižja. Lijevo se skretalo u šumu na Srebrno jezero, koje je bilo izvor čarobnjačke moći ljudi i vilenjaka. Desno se skretalo za ljudski grad Meganon, a ravno se išlo za Nazeroth.
"To bi bilo to. Tvoja misija je gotova. Ostatak puta možemo i bez tebe, Phillys," rekla je Signale.
"Na tvoju žalost, moram dostaviti pismo Loodvanu, šumskom Mudracu, a najkraći put mi je kroz vaš grad," uzvratila sam joj.
"Lakše malo, obje od vas. Nismo tu da bi se svađali," rekao je Kleovan, grubim, hrapavim, orijaškim glasom.
"Nisam ja kriva što je Signale rasistički raspoložena," rekla sam neraspoloženo.
"Samo se nemojte svađati, dok se ne vratimo na sigurno." Svi smo ušutili i nastavili hodati. Uskoro je tiha pjesma prekrasnih, krhkih glasova došla do mojih ušiju, a plavičasta svijetlost osvijetljavala je naša lica. "Pa, eto. Ovdje se razdvajamo," rekao je Harris.
"Zar ti je žao, Harrise?" pitala je Signale zajedljivo.
"Meni nije. Nikad nisam upoznao tako duhovita čovjeka. Nadam se da ćemo se opet sresti," rekao je Kleovan.
"Pa, zacijelo jedna od boljih ljudi," nasmiješio se Harris. Preokrenula sam očima. "Da, da. Rasplači me. Hajde, moram ići. Želim što prije nazad kući," rekla sam i počela trčati kroz grad. Još jednom sam im mahnula, a onda su mi nestali iz vidika. Znala sam da ih više nikad neću sresti. Čak će mi i Signale nedostajati. Bila je ono divna pustolovina s njima. Nikad nisam zapravo bila toliko sretna, toliko prihvaćena, toliko... toliko su bili puni razumijevanja za mene, pa čak i Signale. Koliko god mrzila ljude, još uvijek mi je spasila život. I za to se nije pokajala. Koliko god bila zajedljiva prema meni, još uvijek je štitila moje selo od napada Kralja Gôôblensteina, vođe Crne Vojske. I na tome sam joj zahvalna. Kleovan je bio onaj koji je zadržavao neprijatelje uokolo, da bi se mi izvukli, a ja sam bila zadužena za liječenje njihovih rana i za nasmijavanje. ~
~ Divne su to bile uspomene. Ali znala sam, zaboravit ću ih. To je nama ljudima u prirodi. Pogotovo nama, koji smo šesnaestogodišnjaci. Misleći tako, stigla sam na drugi kraj grada i izašla van. Ovdje je šuma bila potpuno plave boje. Plavi listovi, plava kora drveća, plavo tlo. A na granama uz put bile su bijele svjetiljke, koje su ga osvijetljavale još sto metara u dalj. Iza toga, nije bilo ničega. Bila sam u ovim šumama još sa dvije godine, kada je moja sestra bježala od orka i poginula pod njihovom paljbom, a mene su spasili drveni vilenjaci, među mnogim drugim rasama zvani još i divljim vilenjacima, potpuno bez razloga. Svi su oni bili graciozni, visoki i vitki. Svakome od njih uši su bile veoma velike i šiljaste, a svakome je kosa bila grimizna, ukrašena pletenicama. Djevojke su na glavama imale vijence od zlatnog cvijeća, a muškarci od zlatnog lišća. Poput nimfa, živjeli su u drveću, ali samo ovakvom, plavom drveću, čiji su listovi u proljeće otpadali, a kad bi pali, promijenili bi boju u srebrnu, a cvijeće koje je raslo bilo je zlatno. Ti vilenjaci su izlazili samo noću, kada je bio pun mjesec. Nisu baš bili poznati po povjerljivosti, ali u najvećim opasnostima su pružali sigurno sklonište. Oni su bili poznati po tome što su mogli izliječiti od bilo koje bolesti, izliječiti bilo kakvu ranu i produljiti život. Mačevima se nisu služili, samo lukom i strijelom. Bili su stručnjaci za otrove, a govorili su i 'nijemi jezik' (jezik životinja i biljaka). Oni nisu znali za mržnju, tugu, mizeriju i sve negativne osjećaje, osim straha. Uvijek su bili na oprezu, oštra vida, sluha i njuha. Ali isto tako, uvijek su znali pružiti ljubav i mudrost, uvijek su bili miroljubljivi i nikad, osim ako je bilo najpotrebno, nisu napadali. Unatoč svemu tomu, nisu bili pretjerano zainteresirani za gostoprimstvo, ali pomagali bi čak i goblinima, ako su bili ukleti i tako im olakšali smrt, jer ti vilenjaci muke nikada nisu voljeli. Naučili su me njihov vilenjački, drevni jezik i vilenjačko pismo. Svime time, osim nijemim govorom, jer je to za ljude bilo nemoguće govoriti i razumijeti, svime time sam se učila i bavila. I tamo sam bila sretna, sretnija nego ikad. Ime mi tada nije bilo važno. Svi su me zvali 'Ljudska djevojko', bez ikakvog prezira, što mi se sviđalo. Ipak, s deset godina, morala sam otići nazad među ljude, gdje živim već šest godina. ~
~ U selu, ljudi su me naučili ono čemu vilenjaci nisu. Dali su mi ime. Phillys. To ime je bilo grozno. Nikad mi se nije sviđalo. Naučili su me mačevati. Naučili su me bolesti, mukama, tuzi i svemu negativnom. Od dima sam izgubila dobar njuh koji sam prije imala. Nedostajali su mi vilenjaci. Pokušala sam nekoliko puta pobjeći, ali uz vilenjačku stražu to je bilo nemoguće. Postala sam drska, umišljena i gotovo neodgojena. Stalno sam dobivala batine. Ali, kada je Kralj Khastór, vladar cijelog kraljevstva počeo tražiti vojnike da se suprotstave Kralju Gôôblensteinu, njegovu mlađem bratu iz Južnog Kontinenta, sve se promijenilo. Ponovo sam srela drvene vilenjake, ali ovaj put zarobljene u tamnicama. Njihova lica nisu više bila onako blijeda, a kosa im je bila crna. Vijenci su bili uprljani, a na licima im se očitavala tuga. I tada, kad sam upoznala Signale, Harrisa i Kleovana, fantastični trojac iz vilenjačkog grada kraj šume u kojoj su živjeli i drveni vilenjaci, tada je sve krenulo nabolje. I sada sam dobila misiju da obavijestim Loodvana, šumskog Mudraca da ga trebaju na dvoru. ~
~ Polako je svitalo. Što znači da sam morala biti blizu Mudračevoj kolibi. Jedva sam čekala da se zapravo i vratimo u naše malo selo. Jedva sam čekala da počaskam s dečkima iz sela koji su tvrdili da su drveni vilenjaci luzeri. Ne, neće oni tako govoriti o njima! ~

To be continued...

I? Kak vam se sviđa početak? Jel dobro? Sveeeeee nam recite (dobro, meni, Kimmy je prolila vodu po kompu, ja je obavijestim, lol). Sljedeći će post pisati Kimmy, koja će biti u dalekoj budućnosti, s nazivom lika Christine. Likove još obrađujemo. Vidimo se!

Pa-pa!

P.S. Mi se ispričavamo, ali Kimmy je prolila vodu po žicama od kompa i interneta (lol) tako da sljedeći post vjerojatno neće doći još neko vrijeme.

| Let's make time go faster! (7) | It's alredy too fast! | ^.^ |

subota, 17.01.2009.

Ukratko o autorima, o čemu se radi i pravila

Jednog dana, našle su se dvije cure. Kimmy i Mimy. Kimmy je slušala Avril, a Mimy Sum41. Kimmy je imala crvene šiške, a Mimy je sanjala o svojim svijetlo plavim pankerskim šiškama. Kimmy i Mimy bile su jako talentirane curice od 13 i 14 god., pa su odlučile napraviti zajednički blog s pričom.

Uglavnom, tu se radi o preskakanju vremena uz pomoć magija i eksplozija i spašavanju svijeta. Dva su glavna lika, djevojke Christine (Kimmy) i Phillys (Mimy). Jedna je iz daleke budućnosti, a druga iz drevnog svijeta, dok su još zmajevi jednorozi i ostala mitska bića slobodno hodala po površini zemlje.

PRAVILA:

Pravila nema.
Osim da ne smijete davati više od tri komentara i da morate komentirati priču, a ne ništa drugo.
Ako date više od tri komentara, odmah ih brišemo i zabranjujemo vam komentiranje na blogu.
Za sadržaj vrijedi isto.
Ako nam se ne svidi, jednostavno ga brišemo.
I opet vam zabranjujemo komentiranje, jer mi sranja ne trpimo.

To je to. Toplo se nadamo da se veselite našim novim postovima. Pa-pa!