|
|
| siječanj, 2009 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Phillys
Christine
Danny
Harris
Kleovan
Lazkar - human form (Yamapi)
Lazkar - angel form (Yamapi)
Ronnie
Signale
Chapter 1 - Phillys
Chapter 2 - Christine
Chapter 3 - Phillys
Postovi sa Snow Maiden:
Chapter 1
Chapter 2
Chapter 3
Chapter 4
Chapter 5
Chapter 6
Chapter 7
Chapter 8
Chapter 9
Chapter 10
Chapter 11
Snow Maiden (Mimyn drugi blog)
Mima je u bedu (Mimyn osobni blog)
**I feel good when Im crying** (Kimmyn osobni blog)
Kimmy's adventures (Kimmyn drugi blog s pričom)
Children of a Past and Future (moj i frendičin blog)
Charmed girl
Frankin svijet
**I feel good when Im crying**
Kimmy's adventures
x Moje knjige x
Marissa-Aileen Downs
Dnevnik.hr
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
~ Sjedila sam na krovu male kućice na drvetu, obasjana tankim zrakama mjesečine koje su probijale kroz granje visoke vrbe. Kućica je bila stara, trula, a krov je bio pun mokre mahovine, stoga sam sjedila na svojoj dugoj modroj kosi. Odjevena u duge, kožnate, zelene hlače i istu takvu kratku majicu, čekala sam da se ostatak okupi. Na leđima mi je visio tobolac sa strijelama. U ruci sam držala željezni samostrel. Na desnom boku visio mi je mač u koricama, a na lijevom mali bodež. U čizmi imala sam mali, lovački nož. Svo što sam nosila, osim strelica i samostrela bilo je vilenjačke izrade. ~
~ Mjesec se polako približavao najvišoj točki na tamnom nebu punom zvijezda. Signale i Harris trebali bi uskoro doći. Čula sam šuštanje grančica na susjednom drveću. Čudno. Vjetar nije zapuhao. A Signale i Harris to nisu mogli biti. Vilenjaci imaju lake noge, mogu se nečujno i brzo kretati, što znači da je ovo bio uljez. Misija koja mi je dana, iako već pri kraju, dopuštala mi je da pucam ako se osjećam ugroženo i da pucam na one koji nas prate. Misija je trebala biti odrađena u tajnosti. Brzo sam ustala, stavila strelicu u samostrel i uperila prema mjestu gdje sam čula šušanj. "Tko je tamo?" pitala sam. Nitko se nije javio. "Tko je tamo?" ponovila sam pitanje. Čuo se samo šušanj. "Izađi ili ću pucati!" rekla sam, spremna na bilo što. Ponovo šušanj. Nije se javio. Pucat ću. Baš kad sam htijela pritisnuti okidač, za ruku me uhvatila Signale. "Ne pucaj. Kleovan je zapeo među granjem, Harris ga upravo izvlači," rekla je Signale glasom krhkim poput mjesečine.
"A kako ga to, molim lijepo, izvlači van?"
"Pjesmom. Nesposobne ljudske uši ne mogu je čuti," rekla je nježnim, a u isto vrijeme podrugljivim glasom. Mrzila sam taj nježni glas, koji je zapravo uvijek omalovažavao ljude.
"Naravno. Kada nam uši nisu magareće," rekla sam zajedljivo. Nakon nekog vremena, drvo je popustilo, pa su Kleovan i Harris stigli na drvenu kućicu. Harris je, kao i njegova sestra blizanka Signale, imao dugu, riđu kosu, kose plave oči i blijedo, savršeno, zategnuto lice. Bio je visok, odjeven u tamnoplavi vilenjački oklop, s vilenjačkim mačem u srebrnim koricama. U ruci je nosio kacigu. Signale je bila odjevena kao što su i obično bivali odjeveni ženski ratnici - metalni, tamnoljubičasti zaštitni oklop na trupu, iste takve hlače sa suknjom preko i u metalnim tamnoljubičastim čizmama na petu do koljena. Na glavi nije imala kacigu, već srebrnu krunu s čarobnim, tamnoljubičastim dijamantom koji joj je štitio glavu. Kleovan je bio poludiv, plave kože i velikih mišića. Bio je odjeven samo u kožnate hlače i željezne čizme, s dvjema metalnim, srebrnim sjekirama na leđima. Kosa i oči bile su mu tamnoplave boje, a preko lijevog oka, nosa i usana imao je ožiljke. Na ramenu je nosio jednog mišićavog, zelenog orka duge, crne kose vezane u pletenice, dvaput većeg od samog Kleovana. Taj ork bio je jedan od mnogo pobunjenika koji su terorizirali vilinski grad Nazeroth, odakle su Kleovan, Signale i Harris došli. Potpuno sam te orke podržavala. ~
~ Skočili smo s drveta na puteljak. Signale i Harris lagano su se dočekali na noge. Ja sam zastala u čučnju, a Kleovan je napravio udubine u zemlji. "Lakše malo, Kleovane, zar želiš da nam orci odgrizu glave?" pitao je Harris.
"Oprosti," šapnuo je Kleovan. Nastavili smo hodati puteljkom, nastojeći ne napraviti preveliku buku. Nazeroth nije bio jako daleko, možda kojih pola sata hodanja. Došli smo do raskrižja. Lijevo se skretalo u šumu na Srebrno jezero, koje je bilo izvor čarobnjačke moći ljudi i vilenjaka. Desno se skretalo za ljudski grad Meganon, a ravno se išlo za Nazeroth.
"To bi bilo to. Tvoja misija je gotova. Ostatak puta možemo i bez tebe, Phillys," rekla je Signale.
"Na tvoju žalost, moram dostaviti pismo Loodvanu, šumskom Mudracu, a najkraći put mi je kroz vaš grad," uzvratila sam joj.
"Lakše malo, obje od vas. Nismo tu da bi se svađali," rekao je Kleovan, grubim, hrapavim, orijaškim glasom.
"Nisam ja kriva što je Signale rasistički raspoložena," rekla sam neraspoloženo.
"Samo se nemojte svađati, dok se ne vratimo na sigurno." Svi smo ušutili i nastavili hodati. Uskoro je tiha pjesma prekrasnih, krhkih glasova došla do mojih ušiju, a plavičasta svijetlost osvijetljavala je naša lica. "Pa, eto. Ovdje se razdvajamo," rekao je Harris.
"Zar ti je žao, Harrise?" pitala je Signale zajedljivo.
"Meni nije. Nikad nisam upoznao tako duhovita čovjeka. Nadam se da ćemo se opet sresti," rekao je Kleovan.
"Pa, zacijelo jedna od boljih ljudi," nasmiješio se Harris. Preokrenula sam očima. "Da, da. Rasplači me. Hajde, moram ići. Želim što prije nazad kući," rekla sam i počela trčati kroz grad. Još jednom sam im mahnula, a onda su mi nestali iz vidika. Znala sam da ih više nikad neću sresti. Čak će mi i Signale nedostajati. Bila je ono divna pustolovina s njima. Nikad nisam zapravo bila toliko sretna, toliko prihvaćena, toliko... toliko su bili puni razumijevanja za mene, pa čak i Signale. Koliko god mrzila ljude, još uvijek mi je spasila život. I za to se nije pokajala. Koliko god bila zajedljiva prema meni, još uvijek je štitila moje selo od napada Kralja Gôôblensteina, vođe Crne Vojske. I na tome sam joj zahvalna. Kleovan je bio onaj koji je zadržavao neprijatelje uokolo, da bi se mi izvukli, a ja sam bila zadužena za liječenje njihovih rana i za nasmijavanje. ~
~ Divne su to bile uspomene. Ali znala sam, zaboravit ću ih. To je nama ljudima u prirodi. Pogotovo nama, koji smo šesnaestogodišnjaci. Misleći tako, stigla sam na drugi kraj grada i izašla van. Ovdje je šuma bila potpuno plave boje. Plavi listovi, plava kora drveća, plavo tlo. A na granama uz put bile su bijele svjetiljke, koje su ga osvijetljavale još sto metara u dalj. Iza toga, nije bilo ničega. Bila sam u ovim šumama još sa dvije godine, kada je moja sestra bježala od orka i poginula pod njihovom paljbom, a mene su spasili drveni vilenjaci, među mnogim drugim rasama zvani još i divljim vilenjacima, potpuno bez razloga. Svi su oni bili graciozni, visoki i vitki. Svakome od njih uši su bile veoma velike i šiljaste, a svakome je kosa bila grimizna, ukrašena pletenicama. Djevojke su na glavama imale vijence od zlatnog cvijeća, a muškarci od zlatnog lišća. Poput nimfa, živjeli su u drveću, ali samo ovakvom, plavom drveću, čiji su listovi u proljeće otpadali, a kad bi pali, promijenili bi boju u srebrnu, a cvijeće koje je raslo bilo je zlatno. Ti vilenjaci su izlazili samo noću, kada je bio pun mjesec. Nisu baš bili poznati po povjerljivosti, ali u najvećim opasnostima su pružali sigurno sklonište. Oni su bili poznati po tome što su mogli izliječiti od bilo koje bolesti, izliječiti bilo kakvu ranu i produljiti život. Mačevima se nisu služili, samo lukom i strijelom. Bili su stručnjaci za otrove, a govorili su i 'nijemi jezik' (jezik životinja i biljaka). Oni nisu znali za mržnju, tugu, mizeriju i sve negativne osjećaje, osim straha. Uvijek su bili na oprezu, oštra vida, sluha i njuha. Ali isto tako, uvijek su znali pružiti ljubav i mudrost, uvijek su bili miroljubljivi i nikad, osim ako je bilo najpotrebno, nisu napadali. Unatoč svemu tomu, nisu bili pretjerano zainteresirani za gostoprimstvo, ali pomagali bi čak i goblinima, ako su bili ukleti i tako im olakšali smrt, jer ti vilenjaci muke nikada nisu voljeli. Naučili su me njihov vilenjački, drevni jezik i vilenjačko pismo. Svime time, osim nijemim govorom, jer je to za ljude bilo nemoguće govoriti i razumijeti, svime time sam se učila i bavila. I tamo sam bila sretna, sretnija nego ikad. Ime mi tada nije bilo važno. Svi su me zvali 'Ljudska djevojko', bez ikakvog prezira, što mi se sviđalo. Ipak, s deset godina, morala sam otići nazad među ljude, gdje živim već šest godina. ~
~ U selu, ljudi su me naučili ono čemu vilenjaci nisu. Dali su mi ime. Phillys. To ime je bilo grozno. Nikad mi se nije sviđalo. Naučili su me mačevati. Naučili su me bolesti, mukama, tuzi i svemu negativnom. Od dima sam izgubila dobar njuh koji sam prije imala. Nedostajali su mi vilenjaci. Pokušala sam nekoliko puta pobjeći, ali uz vilenjačku stražu to je bilo nemoguće. Postala sam drska, umišljena i gotovo neodgojena. Stalno sam dobivala batine. Ali, kada je Kralj Khastór, vladar cijelog kraljevstva počeo tražiti vojnike da se suprotstave Kralju Gôôblensteinu, njegovu mlađem bratu iz Južnog Kontinenta, sve se promijenilo. Ponovo sam srela drvene vilenjake, ali ovaj put zarobljene u tamnicama. Njihova lica nisu više bila onako blijeda, a kosa im je bila crna. Vijenci su bili uprljani, a na licima im se očitavala tuga. I tada, kad sam upoznala Signale, Harrisa i Kleovana, fantastični trojac iz vilenjačkog grada kraj šume u kojoj su živjeli i drveni vilenjaci, tada je sve krenulo nabolje. I sada sam dobila misiju da obavijestim Loodvana, šumskog Mudraca da ga trebaju na dvoru. ~
~ Polako je svitalo. Što znači da sam morala biti blizu Mudračevoj kolibi. Jedva sam čekala da se zapravo i vratimo u naše malo selo. Jedva sam čekala da počaskam s dečkima iz sela koji su tvrdili da su drveni vilenjaci luzeri. Ne, neće oni tako govoriti o njima! ~
To be continued...
I? Kak vam se sviđa početak? Jel dobro? Sveeeeee nam recite (dobro, meni, Kimmy je prolila vodu po kompu, ja je obavijestim, lol). Sljedeći će post pisati Kimmy, koja će biti u dalekoj budućnosti, s nazivom lika Christine. Likove još obrađujemo. Vidimo se!
Pa-pa!
P.S. Mi se ispričavamo, ali Kimmy je prolila vodu po žicama od kompa i interneta (lol) tako da sljedeći post vjerojatno neće doći još neko vrijeme.
